Dve žene, jedna sudbina: Kako je majku i ćerku zbližila dijaliza

Mother and daughter in dialysis centre
Svi se mi suočavamo sa izazovima u životu

Tokom vremena, moramo iznaći nove načine da se nosimo sa preprekama na putu i da ih savladamo. Donosimo vam inspirativnu priču o tome kako su majka i ćerka naučile da savladaju lične izazove i nastave da uživaju u životu.

 

Majka i ćerka Hatidže Akel i Tilaj Ikči dele mnogo više zajedničkog od fizičkog izgleda i zajedničkih gena. Tri puta nedeljno one putuju u NephroCare centar u Konji, u Turskoj, na dijalizu.

Tilaj Ikči se navikla na bolničke hodnike još od kada je bila devojčica. Njena majka je, sa druge strane, saznala da ima bubrežnu insuficijenciju kada je pokušala da donira jedan od bubrega svojoj ćerci. Poslušajmo ovu jedinstvenu priču ispričanu njihovim rečima.

Postavljanje dijagnoze

Hatice Akel: Rođena sam 1952. godine kao najmlađa ćerka u zemljoradničkoj porodici. Odrastala sam kao jedino dete jer su se moja starija braća i sestre brzo odselili i započeli sa sopstvenim životima. I ja sam se veoma mlada udala. Nedugo zatim, rodila sam dve devojčice, jedna od njih je Tilaj. Kasnije sam rodila i sina

Čak i pre udaje su mi oticala stopala, ali nikad me nije bolelo. Za Tilaj, stvari su se odvijale drugačije. Sa 10 ili 12 godina, razvila je svrabni osip, koji u ovim krajevima zovu „rasipanje bulgura“. Vodili smo je kod lekara mnogo puta, ali niko nije mogao da utvrdi uzrok.

Tülay İğci:  Ubrzo po završetku osnovne škole, počela sam da osećam mučninu, probleme sa otocima, kao i sa težinom. Pošto moj lekar nije mogao da postavi dijagnozu, porodica me je povela u bolnicu Ćapa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Istanbulu. Tamo sam saznala da postoje određeni problemi sa mojim bubrezima.

Hatice Akel:  Tilajin lekar u Istanbulu rekao nam je da je mojoj ćerci potrebna transplantacija bubrega i odmah sam ponudila svoj. Kao deo pripreme za doniranje, lekar mi je uradio određene analize. Tako sam otkrila da i ja imam probleme sa bubrezima. Kasnije sam saznala da je naše oboljenje bubrega genetsko i da sam ga prenela Tilaj, ali ne i ostaloj deci. Istog dana te 2003. godine kada mi je uspostavljena dijagnoza, odmah sam počela sa dijalizom – budući da je situacija bila hitna – i od tada sam na njoj.

Tülay İğci:  Taj period u životu bio je pun izazova za sve nas. Preselili smo se u Ankaru kako bi lekari mogli lakše da prate moje stanje. Teško je bilo živeti daleko od kuće, a moja porodica se finansijski mučila. Mojoj majci je došlo kao olakšanje kada je otac našao novi posao kao perač sudova u restoranu i stekao zdravstveno osiguranje za celu porodicu.

„Zahvaljujući dijalizi, život se nastavlja. Vrlo smo srećne što dobijamo tretman za naše stanje. Bodrim se tako što podsećam sebe kako je svaki dan bolji od prethodnog, nešto u šta verujem svim srcem.“ - Hatice Akel

Od borbe do prihvatanja

Hatice Akel:  Kao Tilajinoj majci, u početku mi je bilo teško da prihvatim bolest svoje ćerke, naročito kada je doživela šlog usled povišenog krvnog pritiska. Paralelno s tim, naša porodica se suočila i sa drugim smetnjama. Moj muž je doživeo saobraćajnu nesreću i ostao onesposobljen, pa pored toga što sam morala da brinem o mužu i ćerci, takođe sam radila u kompaniji za čišćenje kako bih izdržavala porodicu, a morala sam da brinem i o sopstvenom zdravlju.

Tülay İğci:  Kada pogledam unazad, jasno mi je da je činjenica što smo se držali zajedno ono što nam je pomoglo da prebrodimo teška vremena. Čak i danas, tokom dijalize, moja majka ne može da bude na istom spratu klinike na kom sam ja. Uvek brine da će nešto loše da se desi dok se sestre brinu o meni. Zato idemo na različite spratove tokom tretmana, po predlogu glavne sestre na klinici. Možda zvuči čudno ljudima sa strane, ali to rešenje nama odgovara.

Delimo više od genetike

Hatice Akel:  Bolest bubrega naučila je Tilaj i mene da se život sastoji od trenutaka zadovoljstva, kao i trenutaka borbe. Suočavajući se sa ovim drugim, kao što je dijagnoza bolesti, nikada ne treba da postanemo očajni i predamo se. Biti okružen ljudima koji nam pružaju podršku veoma je važno u teškim trenucima. Mnogo sam srećna što su Tilaj i ostali članovi porodice deo mog života.

Tülay İğci:  To što delimo sličnu sudbinu nas je zbližilo još više. Moja mama i ja smo više nego majka i ćerka: mi smo kao prijatelji ili sestre koje pokušavaju da pomognu jedna drugoj na svaki mogući način.

Pozitivan stav u odnosu na budućnost

Hatice Akel:  Sa zadovoljstvom mogu reći da je situacija sada mnogo bolja. Naravno, život nije uvek lak, ali pokušavamo da izvučemo najbolje iz naše situacije i da se fokusiramo na pozitivne aspekte. Ovo iskustvo je još više zbližilo našu porodicu.

Tülay İğci: 2001. godine udala sam se za svog divnog muža. On podržava moju odluku da uradim transplantaciju bubrega i pomogao mi je da se prijavim u bolnicu u Ankari. Otkad mogu da se setim, moja majka i muž motivisali su me da nastavim i uživam u životu – uprkos svemu što smo prošli. Posle mnogo godina provedenih u drugim gradovima, srećni smo što smo se vratili u naše selo blizu Konje. Sjajno je što se tamo nalazi NephroCare klinika. Njihove usluge su savršene i osoblje nas istinski tretira kao ljudska bića, a ne samo kao pacijente. I majka i ja smo im zahvalne od srca.